Mišo Kovač je od početka karijere pokazivao vokalnu fascinaciju Elvisom Presleyjem i Rayom Charlesom, a poznato je da je oduvijek bio i gorljiv obožavatelj Willieja Nelsona. Njegovi početni singlovi i kasniji albumi prodavali su se u iznimnim količinama, čime je postao jedno od najprodavanijih imena u povijesti jugoslavenske diskografije.
Na koncertima je često mogao samo raširiti ruke i potaknuti publiku da pjeva zajedno, što je dodatno učvrstilo njegovu emotivnu povezanost s masom. Kovač je vješto koristio medijske prilike i neglazbene okolnosti kako bi održao status najpopularnijeg hrvatskog izvođača, kako u SFRJ, tako i u samoj Hrvatskoj.
Njegova javna predodžba oblikovana je kombinacijom velikih riječi, patetičnog egzistencijalizma i stalnog nastojanja da „granatira“ masovnu publiku na sve moguće načine.
