Dalmacija se ponovno suočava s katastrofalnim požarima, a pitanje protupožarne zaštite sve se više pomiče s gašenja na prevenciju. Jedan od mogućih odgovora na to pitanje možda se krije u tradicionalnom načinu održavanja krša, odnosno u tradicionalnoj kontroliranoj ispaši koza. Koze brste travu, korov, grmlje i mlade izbojke, što može smanjiti količinu gorivog materijala prije nego što se pojavi iskra koja će ga zapaliti. Godine 1954. tadašnje jugoslavenske vlasti donijele su propise kojima se praktički zabranjivalo držanje i ispaša koza, što je dovelo do nestanka koza u Dalmaciji. Današnji hrvatski propisi dopuštaju pašarenje na određenom šumskom zemljištu, ali ono nije slobodno. Kontrolirana ispaša nije zamjena za vatrogasce, protupožarne putove, zračne snage ili mehaničko uklanjanje vegetacije, već bi njezina svrha bila preventivna. Takav pristup zahtijeva stručan nadzor i određivanje površina, broja životinja, trajanja ispaše i načina zaštite tla, šuma i bioraznolikosti.