U viktorijanskoj Engleskoj tijekom 19. stoljeća obitelji su se fotografirale uz preminule članove. Djecu su nerijetko namještali kao da mirno spavaju.
Postmortalna fotografija postala je osobito raširena u vrijeme kada je fotografija postajala dostupnija, a smrtnost djece bila visoka. Za mnoge obitelji takav je portret bio jedina fotografija djeteta koje je umrlo prije nego što su ga stigli fotografirati za života.
Život u viktorijanskom razdoblju bio je obilježen čestim epidemijama i bolestima koje su odnosile živote odraslih, ali i djece. Smrt djeteta bila je bolna stvarnost brojnih obitelji, a fotografiranje pokojnika nije nužno bilo izraz morbidne fascinacije smrću, nego pokušaj očuvanja uspomene na nekoga tko je umro prerano.
Običaj se razvijao usporedno s popularizacijom fotografije sredinom 19. stoljeća, kada su se pojavile jeftinije tehnike koje su omogućile izradu fotografija na različitim podlogama.
