Aralsko jezero, smješteno između Kazahstana i Uzbekistana, nekada je bilo četvrto najveće jezero na svijetu, s površinom od približno 68.000 četvornih kilometara, no danas je njegov najveći dio pretvoren u pustinju Aralkum. Za gotovo potpuni nestanak jezera odgovorne su odluke sovjetskih vlasti koje su željele golema područja središnje Azije pretvoriti u poljoprivredna zemljišta.
Veliki projekti navodnjavanja započeli su tridesetih godina prošlog stoljeća, a intenzivirali su se šezdesetih godina, preusmjeravajući vodu iz rijeka Amu Darje i Sir Darje za uzgoj pamuka, riže i žitarica. Loše izgrađeni kanali uzrokovali su gubitke vode zbog isparavanja i prodiranja u tlo, dosežući i do 75 posto u pojedinim sustavima.
Posljedice su bile vidljive već šezdesetih godina kada je razina jezera padala 20 centimetara godišnje, dok je osamdesetih godina pad dosezao čak 90 centimetara godišnje. Nestanak vode doveo je do propasti ribarstva, promjene lokalne klime te ozbiljnih zdravstvenih i ekoloških problema zbog raznošenja soli i kemikalija s isušenog dna.
