Autor ističe da ne postoji jedinstveno rješenje za sve otoke i da se pri planiranju mora uzeti u obzir trajektna povezanost, vremenski uvjeti, sezonska opterećenja, trošak života i dostupnost usluga. Naglašava da se glas otočana čuje tek kada se odlučuje o projektima, prodaji zemljišta ili prešutnoj odluci koja mijenja mjesto stanovanja. Tekst podsjeća da otok nije samo statistika i europski dokumenti, već ljudi – ribari, težaci i obitelji koje čuvaju kuće, masline, vinograde i putove koje su generacije gradile. Autor navodi da su starije generacije, iako bez novca, čuvale zemlju jer je predstavljala sigurnost, hranu i dom, dok današnje generacije posjeduju više automobila, betona i apartmana, ali sve manje zemlje. Ističe zabrinutost za budućnost djece koja bi mogla ostati bez prostora za poljoprivredu, ribarstvo ili obrt, te da bi njihova egzistencija mogla ovisiti o sezonskom turizmu i najmu apartmana.