NASA je 1997. godine tražio zrakoplov koji bi mogao nositi sedmotonski LASRE pod za eksperiment s linearnim aerospike motorom, a jedini takav bio je Lockheedov SR‑71 Blackbird. Dva otkačena SR‑71‑a preuređeni su za nošenje senzorske opreme na leđima, čime su omogućili prvi u‑letni dokaz CFD‑modela interakcije izdušnog plina rakete s tijelom letjelice. Na leđima letjelice, 41‑stopni (12,5 m) polu‑skalni model s osam potisnih ćelija nosio je vodik, tekući kisik, vodu za regenerativno hlađenje i helij za ispiranje sustava. Testni letovi, provodeni u suradnji Drydenovog istraživačkog centra i Lockheed‑ovog Skunk Works‑a, služili su kao „letni vjetrotunel“ i doveli su do brzine od Mach 1,8. Nakon završnog LASRE ljeta 1998., SR‑71 s oznakom 844 sletio je u Dryden, čime je obilježio jedan od posljednjih letova najbržeg zrakoplovnog motora u svjetskoj povijesti.