U restoranima s nešto višim standardom jelovnik se koristi kao marketinško oružje, a ne samo popis jela. Boje se zidova biraju namjerno: crvena i narančasta potiču apetit, tamnija paleta smiruje, a plava ga suzbija. Prigušeno osvjetljenje produžuje vrijeme boravka gostiju za otprilike šesnaest posto, dok topla rasvjeta potiče dodatno naručivanje. Sporiji ritam glazbe usporava jedenje, produžuje sjedenje i povećava račun, iako hrana nije kvalitetnija. Na vrh se jelovnika postavljaju skupa jela s visokom maržom kako bi se ostala ponuda prikazala povoljnijom, a gosti to doživljavaju kao svoj izbor.