U dvanaestom stoljeću engleski jezik prešao je iz starog u srednji oblik, a promjena je započela još prije normanskog osvajanja 1066. godine. Dokazni materijal za taj proces pružaju gotovo dvjesto godina kasnije prepisane propovijedi 11. stoljeća abota Ælfrića, koji su ostali u upotrebi iako je staroenglesko pismo nestalo iz svakodnevnog govora.
Doktorand Amos van Baalen u svojoj doktorskoj disertaciji analizira te propovijedi kako bi rekonstruirao gubitak staroengleskih završnih nazalnih glasova u nesnažnim slogovima. Van Baalen ističe da je u staroengleskom množinskom dativu, koji je završavao na -um, bilo moguće pratiti kako su kasniji prepisivači zadržavali ili mijenjali taj završetak.
Prema njegovim nalazima, tek krajem dvanaestog stoljeća posljednji monaški pisci s tradicionalnim obrazovanjem prestali su koristiti standardni staroengleski, čime je jezik potpuno prešao u srednji engleski.

















































