Državne mirovine uvedene su u bogatim zemljama sredinom 20. stoljeća kako bi se suzbilo siromaštvo starijih ljudi. U tom razdoblju otprilike polovica starijih u Velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi i većem dijelu Europe živjela je u siromaštvu.

Danas umirovljenici u većini bogatih zemalja imaju najniže stope siromaštva među dobnim skupinama, a u nekim zemljama i viši životni standard od mlađih građana kada se u potrošnju uračuna vrijednost vlastitog stanovanja. U Francuskoj, Španjolskoj i Italiji mirovine čine otprilike četvrtinu ukupne državne potrošnje, a Francuska je 2024. potrošila na mirovine više nego na obrazovanje, policiju, stanovanje, infrastrukturu i obranu zajedno.

Kako bi financirale rastuće izdatke, države podižu poreze, smanjuju druge stavke potrošnje ili se dodatno zadužuju. Prosvjedi u Francuskoj, Belgiji i Grčkoj pokazali su otpor prema podizanju dobne granice za umirovljenje, a francuska reforma pod predsjednikom Emmanuelem Macronom, koja je podigla granicu s 62 na 64 godine, izazvala je snažne političke prijepore.