Fosilni nalazi potvrđuju postojanje divovskih prapovijesnih insekata, među kojima su Meganeura monyi i Meganeuropsis permiana, čiji su krilni rasponi dosezali 75 cm. Ti su se kretali u razdobljima permija (prije 299–252 milijuna godina) i karbona (prije 359–299 milijuna godina). Jedna od teorija objašnjava njihovu veličinu višim udjelom kisika u atmosferi – oko 30 % u usporedbi s današnjim 20 % – što je omogućilo zadovoljenje energetskih potreba unatoč ograničenom difuzijskom razmjenom kisika kroz uske dišne kanale. Druga teorija smatra da visoke koncentracije kisika mogu biti toksične za vodene ličinke, pa je veća veličina razrijedila učinak plina, dok treća naglašava odsutnost ozbiljnih predatora, što je omogućilo insektima da se razviju u vrhu zračnog lanca, slično vjetama na Novom Zelandu, slonovskim pticama na Madagaskaru i kornjačama na Galápagosu.