Iako dan i dalje ima 24 sata, a godina 12 mjeseci, naš doživljaj vremena se mijenja s godinama. Mozak ne mjeri vrijeme kao sat, već ga povezuje s pažnjom, iskustvima, emocijama, rutinom i sjećanjima. Djetetu od deset godina jedna godina predstavlja desetinu cijelog života, dok osobi od pedeset godina ista godina čini mali dio ukupnog životnog iskustva, što objašnjava zašto nam se razdoblja u odrasloj dobi čine kraćima. Novost je ključna: u djetinjstvu su gotovo svi događaji novi i emocionalno važni, pa ih mozak snažnije pamti, dok u odrasloj dobi mnogo toga postaje rutina i događaji se stapaju. Tjedan ispunjen putovanjem i novim iskustvima u sjećanju izgleda dulje od tjedna provedenog u istom ritmu, jer mozak procjenjuje vrijeme prema količini zapamćenih detalja, a ne prema stvarnom broju minuta.