Istraživači su u prvom globalnom trodimenzionalnom magnetohidrodinamičkom modelu pratili razvoj tri koronalne mase iz istog sunčevog područja od njihovog nastanka do spajanja. Svaka sljedeća erupcija kretala se brže od prethodne, pri čemu su brzine udarnih valova iznosile 770, 2.480 i 3.230 kilometara u sekundi.

Brži protok posljednjih erupcija pripisuje se smanjenju gustoće plazme u koroni nakon prve mase i većem oslobađanju magnetske energije kod druge i treće erupcije. Simulacije također pokazuju da magnetska rekombinacija između susjednih erupcija olakšava njihovo spajanje u jedinstvenu masu.