1913. godine u Cambridge je stiglo pismo iz Madrase u kojem je službenik Srinivasa Ramanujan predao niz matematičkih rezultata, od kojih su neki bili netočni, neki poznati, a neki neviđeni. Među njima bila je metoda za izračun π koja se sastoji od beskonačnog zbroja čiji se članovi temelje na faktorijalima, linearnom faktoru koji počinje s 1103 i raste za 26390, te nazivniku 396 podignutom na četvrtu potenciju, uz konstantu √2·99². Hardy je provjerio da prvi član daje mnogo točnih decimala, a drugi član gotovo potpuno izjednačava recipročnu vrijednost π. Kasniji matematičari su je smjestili u skupinu Ramanujanovih serija za recipročni π, povezujući je s eliptičnim integralima, Legendreovom relacijom, Clausenovom identitetom i modularnom jednadžbom stupnja dvadeset i devet koja objašnjava pojavu brojeva 99 i 396 i izuzetno brzu konvergenciju.