Osamdesete se pamte po osjećaju koji su ostavili, a ne samo po događajima. Tada se glazba slušala s kazeta koje su se premotavale olovkom i čekalo se omiljenu pjesmu na radiju kako bi se pritisnula tipka za snimanje. Zidove soba krasili su posteri glazbenih zvijezda, a televizijski program nije bilo moguće birati pritiskom na gumb. Ulice su bile pune djece koja su danima provodila vani igrajući nogomet, vozeći bicikle i skupljajući sličice, a vraćala su se kući tek po pozivu roditelja. Druženje se tada nije organiziralo porukama, već pogledom kroz prozor ili zvonom na vratima. Danas, u bržem ritmu života, mnogi se s nostalgijom vraćaju osamdesetima zbog sporijeg tempa i iskrenijih trenutaka, ne samo zbog glazbe, mode ili predmeta, već zbog osjećaja bezbrižnosti koji je obilježio to razdoblje.