Najveći problem Hrvatske nije nedostatak prosvjeda, već to što su mnogi građani odustali od uvjerenja da ih na ulicama ima razloga poslušati. Dok se ulice europskih metropola guše u suzavcu, a susjedne države proživljavaju dramatične ulične potrese, nad Hrvatskom caruje sablasni mir.
Hrvatska se kolektivna šutnja smatra toliko bizarnom da ju stranci promatraju kao sociološki, pa čak i medicinski fenomen. Hrvatska ima mnogo razloga za bijes – korupcijske afere, visoke cijene u trgovinama – a ipak ostaje tihi, pasivni porezni obveznik koji guta nepravdu.
Ta se pasivnost opisuje kao anestezija, a ne kao kulturna osobina, jer građani čekaju da netko drugi odradi prljavi posao umjesto njih.
