Roditelji presudno oblikuju živote svoje djece, a sjećanja na djetinjstvo najčešće se odnose na osjećaje koje su im usadili, a ne na skupe poklone. Djeca najviše cijene dosljednu pozornost – ušuškavanje, brisanje suza i zajedničko slavljenje malih uspjeha – jer takvi trenuci postaju temelj njihovog razumijevanja ljubavi. Vrijeme provedeno s roditeljima kroz zajedničke igre, gledanje filmova ili šetnje ostavlja trajne uspomene i jača emocionalnu sigurnost djece. Djeca promatraju kako roditelji reagiraju na probleme i pamte jesu li ostali smireni ili su podlegli panici, što im pokazuje kako upravljati vlastitim stresom. Otvoreni razgovori roditelja o gubicima i razočaranjima ostavljaju dubok trag i uče djecu samouvjereno se suočavati s izazovima. Reakcija roditelja na dječje pogreške, bilo da je strpljiva i puna razumijevanja ili kritična, ostaje u sjećanju i oblikuje djetetovo samopouzdanje.