U članku „The Religion of Speed“ autor opisuje kako je pojam „brzo kretanje“ prešao iz praktične potrebe u moralnu poziciju. Navodi da se brzina sveprisutno koristi kao dokaz ozbiljnosti, pri čemu je brzi rad povezan s ambicijom, a oprez povezan sa strahom. Prema autoru, zahtijevanje usporavanja ili razmišljanja percipira se kao blokiranje zamaha i negativnost. On uspoređuje brzinu s institucionalnim narkoticom koji pruža osjećaj kretanja bez potrebe za prosudbom. Pravi oblik brzine, prema tekstu, nastaje kad su rad, ograničenja i odluke jasno definirani, što je rijetko. Većina „brzine“ opisuje se kao nejasni zahtjevi, poluodlučivanja i nedostatak konteksta, što dovodi do iznenađenja kad sustav otkaže.