Prema najnovijem pregledu, pretilost se sve više smatra poremećajem koji uključuje oštećenu središnju endokrinu regulaciju, pri čemu su hipotalamsko prepoznavanje nutrijenata, osjetljivost na leptin i intracelularna kontrola kvalitete usko povezani. U pro-opiomelanokortinskim (POMC) neuronima autofagija podržava metaboličku homeostazu poticanjem sinteze α-MSH, očuvanjem osjetljivosti na leptin i inzulin te aktivacijom periferne lipofagije, dok njezovo onemogućavanje dovodi do hiperfagije, leptinske rezistencije i metaboličkih poremećaja povezanih s pretilošću. Suprotno tome, u AgRP neuronima autofagija potiče unos hrane i očuvanje energije održavanjem izraza AgRP, integracijom signala grelina i percepcijom perifernih masnih kiselina, a njezino inhibiranje smanjuje dijetom induciranu pretilost kod glodavaca. Autori ističu da su rezultati različiti ovisno o modelima brisanja gena Atg5, Atg7 i Atg12, o razdoblju manipulacije (razvojno ili odraslo) i o primijenjenim dijetnim protokolima. Također se razmatraju veze autofagije s drugim hipotalamskim i izvan-hipotalamskim strukturama, uključujući BNC2, SF1 neurone u ventromedijalnom hipotalamusu, paraventrikularni nukleus, moždano deblo, glijalne i tanicitične stanice te neurovaskularne interakcije. Iako je chaperone-posredovana autofagija (CMA) predložena kao mogući mehanizam povezan s izlaganjem zasićenim masnim kiselinama i LAMP2A-ovisnom proteostazom, izravni dokazi o njezinom učinku na ljudske POMC ili AgRP neurone još nisu dostupni. Stoga se hipotalamska autofagija trenutno smatra mehanističkim i translacijskim okvirom, a ne potvrđenim kliničkim ciljem, pri čemu buduće terapije moraju biti usmjerene na specifične tipove neurona i neuronske krugove, a ne na globalnu aktivaciju ili inhibiciju.