Gotovina i selo: dvije stvari koje nam ne smiju oduzeti

Bruxelles nam poručuje da imamo tri dana. Prema europskoj preporuci, toliko bi svako kućanstvo trebalo izdržati samo. Na popisu za krizni komplet nalaze se voda, hrana, lijekovi, radio na baterije i gotovina. Ta posljednja stavka govori sve: kad zatreba, neće pomoći ni kartica, ni aplikacija, ni bankovni račun. Pomoći će novac u ruci.

Voda
Hrana
Lijekovi
Radio na baterije
Gotovina

Gotovina je sloboda

Gotovina ne traži struju, mrežu, banku ni nečije dopuštenje. Ne bilježi što kupujemo, kome plaćamo ni gdje smo bili. Starijima, djeci, ljudima bez pametnog telefona i onima na selu bez dobrog signala gotovina je jedini siguran pristup vlastitom novcu. Tko kontrolira plaćanja, kontrolira i ljude: može im blokirati račun, pratiti ih i svesti ih na podatak. Zato gotovinu treba braniti i onda kad nije pod izravnim udarom.

Tko kontrolira plaćanja, kontrolira i ljude.

Službeno je nitko ne ukida. Nove smjernice EU-a savjetuju kućanstvima da drže gotovinu, uključujući sitne novčanice i kovanice. Europska središnja banka tvrdi da će uz digitalni euro ostati zakonsko sredstvo plaćanja. No obećanje na papiru nije dovoljno. Gotovina nestaje tiho: bankomati se gase, trgovci uvode plaćanje „samo karticom", naknade rastu, a navike se mijenjaju. Kad jednom nestane iz svakodnevice, nikakav je zakon neće vratiti. Zato je treba štititi u praksi, a ne samo u uredbama.

Selo je naša sigurnost

Hrvatska je nekad mogla prehraniti sama sebe. Danas proizvodimo tek 50 do 58 posto povrća koje nam treba. Samodostatnost u jabukama pala je sa 140 posto u 2019. na 69 posto u 2022. Izvozom poljoprivrednih proizvoda pokrivamo tek 65,9 posto uvoza, najmanje dosad. Ministarstvo ističe da proizvodimo dva do tri puta više žitarica i uljarica nego što trebamo. No pšenica i kukuruz ne nadoknađuju manjak povrća, voća, mlijeka i mesa.

50–58%potreba za povrćem iz domaće proizvodnje

140→69%samodostatnost u jabukama 2019.–2022.

65,9%uvoza pokriveno izvozom

Mali seljak, koji je nekad držao krave, svinje, vrt i voćnjak, teško prodaje svoje proizvode, a zarada mu često ne pokriva ni gorivo. Ostaju nam pune police uvezene robe i cijene koje određuju drugi.

To nije slučajnost niti tek posljedica tržišta. Sustav poticaja, birokracija, propisi i jeftin uvoz godinama su tjerali male proizvođače da odustanu. Posljedica je jasna: zemlja koja ne proizvodi vlastitu hranu ovisi o tuđim opskrbnim lancima i tuđim odlukama.

Gdje se to dvoje spaja

Kriza će na oba mjesta pokazati isto. Kad nestane struje, POS uređaji i bankomati prestaju raditi, a trgovački lanci imaju zalihe za samo nekoliko dana. Snaći će se onaj tko ima gotovinu u kući i susjeda koji proizvodi hranu. Tko ima samo karticu i police pune uvoza, ovisi o sustavu koji je upravo stao.

Ako nam država i EU poručuju da pripravnost počinje u kućanstvu, moraju biti dosljedni. Gotovinu trebaju zaštititi kao pravo, a ne kao ostatak prošlosti. Selo i male proizvođače trebaju vratiti u središte politike: kratkim lancima opskrbe, otkupom od malih proizvođača, zadrugama i lokalnim tržnicama. Bez toga je preporuka o 72 sata samo prebacivanje odgovornosti na građane.